Prvo treba razjasniti jednu stvar, modeli danas i oni od prije dvadesetak godina (da ne govorimo o onima od prije 30 ili 40) se razlikuju i to značajno! Viši nivo detalja, kvalitetniji materijali, bolji natpisi, elektronika (digital) itd… to su stvari koje podižu cijenu modela. Modelari su postali jako razmaženi… žele umanjenu kopiju prave stvari, sa što više detalja… a to se plaća… skupo!

Svoj život model započinje sa istraživanjem.
Potrebno je prikupiti što više materijala (tehničkih crteža, fotografija, literature) a taj materijal za komercijalnu upotrebu nije jeftin. Računa se da troškovi samo materijala znaju iznositi nekoliko desetaka tisuća eura, ne računajući radne sate, dnevnice, honorare, mitologiju i slično. Licenciranje je neki puta potrebno, neki puta ne… ovisno o nositelju licence.

Velike tvornice modela imaju svoje vlastite biblioteke i pismohrane i skladišta u kojima se brižljivo skuplja literatura i sav mogući materijal… to je dio tvornice koji smrtnici nikada ne vide. Kupuju se i dijelovi pravih vozila, tamo se čuvaju i alati i modeli koji su izašli iz proizvodnje, od prvog do posljednjeg.

Slijedeće je izrada pramodela tj. izrada idejnog riješenja modela u kojoj se izrađuju osnove samog pogona, mehanike, te okvirni vanjski izgled modela. Danas je uz CAD/CAM ovaj postupak pojednostavljen, ali opet zahtijeva stručno i zanatsko poznavanje materije… a tu stručnjaci nisu baš jeftini. Biraju se postojeći ili projektiraju novi mehanički dijelovi za određeni model.

Slijedeće je testiranje, o njemu ovisi dali se vraća na prvu fazu ili se ide dalje.
U slijedećoj fazi se razrađuju svi detalji modela tj uklapaju se svi dijelovi međusobno.
Ovo je najkritičnija faza i o njoj ovise opće karakteristike modela (buka, prijanjanje dijelova, mehaničke i estetske osobine itd…)
Razrađuje se plan sklapanja i sastavljanja modela… itd…

U ovoj fazi, svi budući djelovi modela izrađeni su ili ručno ili nekom od rapid-prototayping tehnologija. U ovoj fazi model je unikat, postoji jedna ili više verzija od kojih se bira završna verzija. Dorađuju se sitnice i detalji, i ako sve djeluje i funkcionira kako je zamišljeno slijedi
još malko testiranja, i izrada mastera počinje nakon što je sve uklopljeno.

Izrađuju se specijalni alati za dotični model:
Kalupi za brizganje plastike i lijevanje metala (nekoliko njih) koji koštaju od 50.000 do 700.000 ili više Eura ovisno o kompleksnosti i veličini modela, koliko dijelova ima alat/kalup itd…
Alati za sklapanje, šprance, maske za lakiranje, izrađuju se natpisi i alati za njihovo nanošenje (tampon-tisak) koji znaju koštati poveće svotice zelembaća

Testiranje? Možete se kladiti da ga ima još… probna sklapanja određene količine predserijskih modela kako bi se uhodala ekipa i utvrdile nepravilnosti, testirala izdržljivost itd…. Ako sve ide kao podmazano, ide se dalje… u slučaju propusta, ili lošeg kalupa sve se radi iznova!
Danas se rade više djelni kalupi koji omogućavaju da se kompleksni dijelova modela izrade odjednom. Model je trodimenzionalni objekt koji valja izraditi sa svih strana uz smanjenje broja operacija kod sastavljanja. Višedjelni kalupi su prava majstorija, i zato koštaju mnogo novaca jer moraju osigurati visoku preciznost i trajnost međusobnog uklapanja 3 ili više kalupa.
Atestiranje modela je također jedan dio koji podiže troškove. Svaki model mora zadovoljiti direktive, zakone i standarde kako bi dobio certifikat i dozvolu za proizvodnju.
Testiranje npr. rasvijete i certifikat za dotičnu košta cca 3000 Eura, testira se probojni napon, zagrijavanje i deformacije materijala usljed njega, opasnost od povišene temperature itd… a testira se sve… od motora do kvalitete plastike i načina loma, odvajanje sitnih dijelova itd.
Kada je stvar zadovoljavajuća izrađuju se kutijice za model, etikete, šalje se propagandni materijal… a u pozadini počinje izrada prve serije.

Sklapanje modela:
Modeli ovisno o izabranoj tehnologiji dolaze u povećem broju dijelova ili polu-dovršenih sklopova na traku za sklapanje. Kod većine modela sklapaju se određene cjeline i sklopovi od više dijelova gdje god je to moguće. Ovisno o konstrukciji, materijalima i načinu sklapanja provodi se i bojanje modela u specijalnim lakirnicama. 

Tu je i čišćenje odljevaka, grundiranje, lakiranje, nanošenje natpisa… itd.
Neki modeli se izrađuju u obojanoj plastici, neke treba bojati (dijelovi od ljevanog metala npr.)
Kada je stvar završena sa pripremom i pred-sklapanjem, počinje sklapanje pojedinačnog modela.
Ovisno o kompleksnosti, neke se stvari sklapaju strojno, neke ručno (kod kvalitetnijih proizvođača gotovo sve je ručna izrada) uz pomoć posebnih alata napravljenih samo za taj model. Velik broj radnih sati se troši na samo sklapanje , a radna snaga nije nikada dovoljno jeftina… pogotovo ne ona koja radi brzo ali precizno, sa dobrim okom i mirnom rukom!

Sklapanje jednog modela traje od 10 minuta do nekoliko sati… opet naravno ovisno o kompleksnosti samog modela, broju dijelova i broju operacija pri sastavljanju.

Završeni model se testira i provjeravaju se funkcije, pakira se i šalje u trgovine.

Konačna cijena izrade se može popeti na astronomske cifre od milijun/milion i više eura za samo jedan model… zato se proizvođači pokušavaju osigurati i smanjiti troškove kroz izradu modela koji se mogu “provući” kroz nekoliko epoha, bojanja ili uz minimalne zahvate predstavljati drugačiji model. Često se izrađuju “platforme” tj kompleti dijelova koji odgovaraju za više modela kako bi se iskoristili alati do kraja tj povećao broj odljevaka i kalup isplatio.

Samo sklapanje modela imate prilike vidjeti u vođenim turama po najpoznatijim tvornicama koje priređuju posebne “dane otvorenih vrata” kao npr. Piko, Fleischmann i Roco.